Društvene mreže same po sebi nikoga ne prave poznatim, to ipak čini društvo, svojim interesovanjem i vrijednostima koje bira podržavati.
Foto: Ilustracija Tuzlanski.ba | Fikret Hadžić
Ranije su se uzori pronalazili u ljudima iz vlastitog okruženja, učiteljima, ljekarima, sportistima, profesorima, vrijednim i poštenim ljudima čiji su rad i životni put bili inspiracija generacijama. Divljenje je izazivalo znanje, uspjeh, humanost i doprinos društvu.
Dolaskom društvenih mreža i ubrzanim razvojem tehnologije promijenili su se i kriteriji, ali i fokus pažnje.
Danas su u centru interesovanja često osobe sa TikToka, Instagrama i drugih platformi, gdje popularnost nerijetko nema mnogo veze sa stvarnim vrijednostima, znanjem ili odgovornošću prema društvu.
Dovoljno je nekoliko viralnih snimaka, kontroverzi, vrijeđanja ili svađa da neko postane predmet masovnog divljenja i podrške.
U posljednjim danima tome svjedočimo i kroz reakcije dijela javnosti nakon izlaska Fikreta Hadžića, poznatijeg kao Hadžija, iz zatvora.
Umjesto društvene rasprave o odgovornosti, presudama i porukama koje se šalju građanima, društvene mreže preplavili su komentari podrške, ohrabrivanja i veličanja.
Naime, Hadžić je odslužio 24-godišnju zatvorsku kaznu za trostruko ubistvo. Nakon izlaska iz zatvora otvorio je TikTok profil gdje je u kratkom periodu dobio veliku bazu pratioca, a uslijedili su i intervjui medijskih kuća.
Kako i sam navodi dobija bezrezervnu podršku i poruke divljenja, što otvara prostor za pitanja kakve vrijednosti danas zapravo promovišemo?
Sociolog Vladimir Vasić u razgovoru za Tuzlanski.ba navodi da ljudi većinu svog slobodnog vremena provode na društvenim mrežama, što je zabrinjavajuće, ali da je još opasnija stvar to koliko se identifikujemo sa osobama sa društvenih mreža, te koliko ih oponašamo.
“Posebno mislim na mlade ljude, koji u praksi citiraju osobe sa društvenih mreža, oponašaju ih. Dakle, problem je kad se takvi ljudi koji su upitnog psihosocijalnog karaktera, postave kao parametar ponašanja u društvu”, kazao je Vasić.
Konkretno u slučaju fenomena Fikreta Hadžića, Vasić navodi da su potpuno pogubne stvari da pored uspješnih sportista, mladih naučnika, uspješnih studenata – favorizujemo potpuno devijantne stvari u društvu.
“Ne možemo da opravdamo činjenicu da je čovjek počinio ubistvo, ne ulazeći u razloge zašto je to uradio. Pri tom, pravdajući njegove postupke, može da se pošalje opasna poruka, da je sasvim legitimno i legalno izvršiti teško krivično djelo ako za to imamo razlog”, navodi Vasić.
Na takav način se, kako kaže, šalje loša slika o društvu, jer opravdavanje nečega što je pogrešno je krajnje devijantno i opasno po zajednicu.
Psiholog Ibrahim Prohić smatra da je savremeni život pervertirana stvarnost.
“Izgubila se granica privatnog i javnog, između normalnog i patološkog. Većina ljudi želi popularnost i prisutnost na javnoj sceni. Ako to ne uspiju posežu za mehanizmom identifikacije sa popularnima. Kroz taj mehanizam imaginarno zadovoljavaju svoje potrebe. Svi ljudi su različiti, ali samo su neki posebni”, kazao je za Tuzlanski.ba.
“Hadžija, svaka ti čast. Ti si simbol hrabrosti, istrajnosti i dostojanstva. Bog da ti podari zdravlje i da živiš mirno i spokojno”, “Legenda”, “Ministar pravosuđa”, “Podrška za Hadžiju”, “E da je više hadžija u državi”, samo su neki od komentara.
Ovakvi primjeri posebno zabrinjavaju u društvu koje se svakodnevno suočava s problemima nasilja, femicida i sve češćih slučajeva brutalnih obračuna o kojima čitamo gotovo svakodnevno.
Svako ko odsluži kaznu ima pravo na nastavak života i reintegraciju u društvo. Međutim, jedno je pravo na novi početak, a nešto drugo je stvaranje atmosfere u kojoj nasilnici i osuđene ubice postaju uzori mlađim generacijama.
U konačnici možda nije najvažnije samo pitanje zašto takve osobe privlače pažnju, nego i ko im tu pažnju daje, ko ih promoviše, poziva u emisije, dijeli njihove snimke i kroz lajkove, komentare i preglede doprinosi stvaranju njihove popularnosti.
Društvene mreže same po sebi nikoga ne prave poznatim, to ipak činimo mi kao društvo, svojim interesovanjem i vrijednostima koje biramo podržavati.
Preuzeto sa /tuzlanski.ba/
