Hadžija i Hamdija godinama su važili za najbolje prijatelje u mahali. Zajedno su sjedili pred prodavnicom, ispijali kahve i raspravljali o svemu — od vremena do politike. Ljudi su govorili da ih nikada nisu vidjeli posvađane i da jedan bez drugog ne idu ni na pijacu. Međutim, iza tog prijateljstva polako su se gomilale sitne zamjerke koje niko nije primjećivao.
Sve je počelo kada je Hadžija odlučio renovirati staru porodičnu kuću. Pošto nije imao dovoljno novca da sam završi radove, zamolio je Hamdiju da mu pomogne i posudi nešto para dok posao ne krene bolje. Hamdija je bez mnogo razmišljanja pristao jer je vjerovao Hadžiji kao rođenom bratu. Dao mu je novac i rekao da vrati kad bude mogao.
Prvih nekoliko mjeseci sve je izgledalo normalno. Hadžija je pričao kako će uskoro vratiti dug i zahvaljivao se na pomoći. Međutim, vrijeme je prolazilo, a novac se nije vraćao. Hamdija nije htio praviti problem, ali su ljudi iz mahale počeli šaptati kako Hadžija izbjegava razgovore o dugu. Neki su govorili da ga je novac promijenio, dok su drugi tvrdili da je jednostavno upao u teška vremena.
Jednog dana, pred lokalnom kafanom, Hamdija je mirno pitao Hadžiju kada planira vratiti posuđeno. Hadžiji je to zasmetalo jer su oko njih sjedile komšije koje su odmah zašutjele da čuju odgovor. Umjesto da razgovaraju nasamo, rasprava je postala sve glasnija. Hadžija je tvrdio da ga Hamdija sramoti pred narodom, a Hamdija je govorio da samo traži ono što je pošteno njegovo.
Nakon te svađe više nisu sjedili zajedno. Kada bi se sreli na ulici, samo bi okrenuli glavu na drugu stranu. Mahala je bila podijeljena — jedni su smatrali da Hamdija ima pravo tražiti svoj novac, dok su drugi mislili da je trebao imati više strpljenja prema starom prijatelju.
Vremenom je Hadžija postao povučeniji. Sve manje je izlazio među ljude, a večeri je provodio sam u dvorištu ispijajući kahvu u tišini. Hamdija je također djelovao drugačije; iako je pokušavao izgledati ravnodušno, svi su primjećivali da mu teško pada raspad dugog prijateljstva.
Poslije nekoliko mjeseci dogodilo se nešto što niko nije očekivao. Hadžija se jednog jutra pojavio pred Hamdijinim vratima sa starom kovertom u ruci. U njoj je bio sav novac koji je dugovao, pa čak i više od toga. Nije mnogo govorio — samo je rekao da neke stvari vrijede više od para i da mu je žao što je dozvolio da ponos uništi prijateljstvo.
Hamdija je dugo šutio gledajući u kovertu, a zatim pozvao Hadžiju unutra na kahvu. Komšije su kasnije pričale da su ih tog dana ponovo vidjele kako sjede zajedno ispred kuće i smiju se kao nekada. Od tada su obojica često govorili mlađima iz mahale da novac može napraviti veliku svađu, ali da tvrdoglavost još brže rastavi ljude koji su godinama bili kao braća.
