Ako se izjava Turković posmatra izvan dnevno-političkog prepucavanja, ona otvara mnogo dublje pitanje: ko i na koji način definiše kulturni, medijski i identitetski prostor Bošnjaka u BiH. Hayat, sviđalo se to nekome ili ne, nije samo još jedan TV kanal, već simbol jedne faze bošnjačkog samoprepoznavanja nakon rata – faze u kojoj je postojala potreba za medijem koji govori iz bošnjačke perspektive, na bosanskom jeziku i s fokusom na teme koje drugi često guraju na marginu.
Gašenje takvog medija ne bi bilo puko tržišno pitanje, nego politička i simbolička poruka. U društvu u kojem su mediji već snažno etnički i politički segmentirani, pristajanje na nestanak Hayata značilo bi prihvatanje logike po kojoj je bošnjački javni prostor suvišan ili lako zamjenjiv. To je posebno problematično jer se ne radi o simetričnoj situaciji: srpski i hrvatski politički korpusi uporno i sistemski čuvaju „svoje“ medije, bez obzira na njihovu tržišnu isplativost, jer ih vide kao instrumente očuvanja identiteta i političkog utjecaja.
Turković zapravo upozorava na pasivnost koja se često maskira pričom o modernosti, tržištu i „nepotrebnim nacionalnim narativima“. U praksi, ta pasivnost vodi ka tome da drugi definišu šta je prihvatljivo bošnjačko iskustvo, a šta je „višak“ koji treba ukloniti. Ako Bošnjaci sami relativiziraju značaj vlastitih medija, jezika i kulturnih institucija, tada proces zatiranja ne mora dolaziti spolja – on postaje samonametnut.
Drugim riječima, pitanje Hayata nije pitanje jedne televizije, već pitanje granice do koje se ide u odricanju od vlastitih platformi zarad prividne neutralnosti i „europske normalnosti“. A historija BiH pokazuje da narod koji olako pristaje na takva odricanja, vrlo brzo ostaje i bez mogućnosti da ispriča vlastitu priču.