Sve izraženije kritike rada Vijeća ministara Bosne i Hercegovine proizlaze iz osjećaja da je izvršna vlast izgubila i operativnu snagu i političku odgovornost, dok se rezultati gotovo i ne vide. Javnost sve češće postavlja pitanje: ko je zapravo odgovoran kada institucije ne funkcionišu?
1. Odgovornost razvodnjena kolektivnim odlučivanjem
Vijeće ministara formalno djeluje kao kolektivni organ, ali u praksi to često znači da niko ne snosi ličnu odgovornost. Kada odluke izostanu ili reforme stanu, odgovornost se prebacuje na “složene odnose”, “nedostatak saglasnosti” ili “političke partnere”. Takav model pogoduje izbjegavanju odgovornosti, jer ne postoji jasna linija između odluke i onoga ko je za nju politički odgovoran.
2. Konsenzus kao izgovor za blokadu
Mehanizam konsenzusa, zamišljen kao zaštita ravnoteže, sve češće se koristi kao alat za blokiranje, a ne dogovor. Umjesto da bude sredstvo kompromisa, on postaje opravdanje za nerad. Čak i tehnička ili reformska pitanja bivaju zarobljena političkim nadmetanjem, bez obzira na njihov značaj za građane.
3. Reforme postoje na papiru, ali ne u stvarnosti
Jedan od glavnih prigovora jeste to što se reformski procesi svode na usvajanje strategija i planova, dok njihova primjena izostaje. Zakoni se odgađaju, podzakonski akti kasne, a institucije nemaju kapacitete ili političku podršku da ih provode. Građani tako ne osjećaju nikakvu korist od “reformskih agendi” koje se često spominju u političkom diskursu.
4. Evropski put kao politička fraza
Iako se evropske integracije redovno ističu kao prioritet, konkretni pomaci su spori i neujednačeni. Kritike se posebno odnose na to da se EU koristi više kao retorički okvir nego kao stvarna obaveza koja zahtijeva teške odluke, kompromis i odgovornost. Svaki zastoj se pravda unutrašnjim odnosima, dok cijenu plaćaju građani kroz gubitak prilika i investicija.
5. Slaba veza između vlasti i građana
Vijeće ministara djeluje udaljeno od svakodnevnih problema ljudi. Pitanja životnog standarda, cijena, zapošljavanja i socijalne sigurnosti rijetko se rješavaju na državnom nivou na način koji je vidljiv i mjerljiv. Zbog toga se stvara percepcija da institucije postoje same radi sebe, a ne kao servis građana.
6. Politički interes ispred javnog
Kritičari naglašavaju da se odluke često donose ili blokiraju prema stranačkim interesima, a ne prema javnom dobru. U takvom ambijentu, rezultat nije politika kompromisa, nego politika čekanja, u kojoj je status quo prihvatljiv jer ne ugrožava postojeće pozicije moći.
Zaključno
Oštre kritike rada Vijeća ministara nisu samo politička buka – one su odraz dubokog nezadovoljstva zbog:
nejasne odgovornosti, sporog i neučinkovitog odlučivanja, izostanka konkretnih rezultata, osjećaja da institucije ne odgovaraju građanima.
Dok se ne uspostavi jasna veza između ovlasti, odluka i odgovornosti, Vijeće ministara će se i dalje doživljavati kao tijelo koje postoji, ali ne djeluje.